Ovoga puta smo u sklopu naše rubrike Život u inkubatoru razgovarali s Karlom Lulić osnivačicom udruge Dobar film.

Enter Koprivnica: Kako je započela Vaša priča?

Dobar film:
Dobar film je osnovan u vrućem kolovozu davne 2014. godine, s misijom produkcije dobrih hrvatskih igranih filmova u suradnji s međunarodnim partnerima. Sada, upravo odgovarajući na ovo pitanje shvatili smo da je to već 7 godina postojanja.

Filmski projekti se razvijaju sporo, kroz više godina i više faza, tako da tih 7 godina možda zvuči podosta za jednu poduzetničko-kreativnu organizaciju, ali u filmskom svijetu to je tek probijanje leda, uzevši u obzir da se kratkometražni igrani filmovi razvijaju 2-3 godine (od scenarija do početka distribucije), a dugometražni standardno 5-7 godina, a vrlo često i 10 godina. Tek tada kreće distribucija filma koja traje otprilike 18-24 mjeseca po svjetskim i nacionalnim festivalima, da bi nastavila po TV postajama i Video on Demand platformama, a to može trajati ovisno o uspješnosti filma kod publike.

Unatoč ovako dugovječnom razvoju projekata, ponosni smo da ćemo naših 10 godina od osnutka slaviti s ukupno 5 produciranih kratkometražnih filmova i 1 dugometražnim filmom, te s nekoliko novih projekata u razvoju. Filmove producira i režira osnivačica Dobrog filma Karla Lulić, u timu filmskih vanjskih stručnjaka od pripreme za snimanje, pa sve do distribucije.

Naši filmovi se razvijaju uz potporu Hrvatskog audiovizualnog centra, uz potporu Grada Koprivnice, i drugih javnih sredstava i sponzora, i naravno uz financijski ili „in kind” unos koproducenata/partnera.

Iako, naša prva dva filma realizirana su bez ikakve potpore i sa smiješno malim budžetom, nitko nas nije doživljavao ozbiljno jer smo se morali dokazati. Ironično, ali i logično, jednom kad naučimo kako raditi film bez budžeta, financije dolaze sa svih strana. To znanje i snalaženje je neprocjenjivo za daljnji rad.

Enter Koprivnica: Možete li nam reći s kojim se projektima najviše ponosite?

Dobar film:
Svaki od filmova je naša beba, proizvod ljubavi, posvećenosti, vremena, krvi, suza i znoja, nada i strahova, teških odluka i nošenja s odbijenicama. Ove ovdje nabrojane stvari stvarno jesu potrebne i za rađanje prave pravcate bebe + još možda jedna dodatna stvar :)

Naši kratkometražni filmovi doživljavaju velike uspjehe kod nacionalne i međunarodne publike, i to oni filmovi za koje nismo uživali nikakvu financijsku potporu institucija, a koje nas sada prate u novim projektima.

Kao voditeljica projekata u produkcijskom i režijskom smislu, mogu reći da je najveći ponos što je unatoč nemogućim okolnostima, kada su nam svi govorili da čekamo financiranje ili da ne radimo film bez sredstava, iako smo bili odbijeni po milijunti puta, grupa ljudi stala iza mene i Dobrog filma i pristala raditi na filmu jer je vjerovala u viziju koju imam te smo tako počeli stvarati povijest. To je moja filmska ekipa, talentirani i dobri ljudi koji uz mene sada idu iz projekta u projekt, i iako zvuči sladunjavo, njihovo povjerenje je moj najveći ponos.

Enter Koprivnica: Odakle dolazi inspiracija za Vaše projekte?

Dobar film:
Inspiracija je čudna riječ jer je nestalna kao stanje, ali ideje zaista mogu doći iz bilo kojeg izvora. Anegdota i priča suseda preko plota, članaka iz novina, snova, trauma iz djetinstva, knjiga... S tim da Dobar film radi priče koje ozbiljne teme obrađuju s komične strane, začinjene magičnim realizmom.

Pa sad konkretno, da dokažem koliko je to točno, svaki projekt dolazi iz jednog od gore navedenih izvora:

Moj prvijenac „U ime Jagode, Čokolade i Duha Svetoga” s Goranom Navojcem u glavnoj ulozi, inspiriran je anegdotom o svećeniku u Srbiji koji je jurio s rotirkom na autu jer je kasnio na sprovod. Kada su ga policajci pitali o rotirci, on je još bio uvrijeđen zašto su ga zaustavili i požurio dalje. To mi je zvučalo vrlo filmski, pa sam odlučila smisliti što se dogodilo prije da bi svećenik kasnio na sprovod. Ideja da je smušen radi nekog iskušenja mi se činila kao dobar izgovor da kasni,  pa je tako nastala ideja da želi sladoled ali je selo protiv njega da očuvaju njegovu kreposti, što je vrlo jasna metafora iskušenja koju svi prolazimo.

Moj drugi film „Slijedi...” inspiriran je člankom u novinama da NASA do 2030. godine predviđa da će pola svjetske populacije biti s ograničenim ili bez pristupa tekućoj pitkoj vodi.

Iako dramatična kao činjenica, dosadna je kao informacija, pa sam htjela to pretočiti u komičan film o zadnjoj generaciji na planeti, samo staro i umorno stanovništvo, jedni su protiv drugih u očekivanju neminovnog tragičnog kraja. Pošto se radi o ženskim likovima, to moraju biti bakice, a bakice uvijek zamišljamo same s macama, pa je tako došla ideja da babe love mačku koja ostavlja mokre tragove jer mačka zna gdje je voda. One su stare i spore, te je potrebno da prestanu borbu jedna protiv druge, te da se ujedine kako bi ju ulovile i pronašle vodu. To mi se činilo kao lijepa poruka koju film može nositi, a tu poruku ne bih mogla prenijeti bez predanih sjajnih glumica Asje Jovanović, Helene Buljan, Antonije Čutić i Milke Podrug - Kokotović. Montirati ovaj film, koji je zapravo bez dijaloga, je bilo posebno izazovno ali i jako zabavno, jer su glumice svojim gestikulacijama izvukle mnogo komedije i dale dušu i osebujnost svakom od likova.

Međutim, iako snimljen još 2018. film je na nacionalnoj premijeri u Areni na Pulskom filmskom festivalu pokazao koliko je proročanski, jer progovara o životu u izolaciji, strahu od drugog, snimljen u ruševinama grada Zagreba...

Treći film „Ostrižena” je i prvi koji se snima na području grada Koprivnice, i prvi koji nije prema mom vlastitom scenariju već u suradnji s vanjskom scenaristicom. Inspiriran je stvarnim događajima njene bake koja je, kad je postala mlada novopečena mama, počela padati u paranoju vjerujući da je druga žena na nju bacila urok. Snimanje je ovog ljeta 2021. godine, i jedva čekamo. Okupili smo 4 sjajne i velike glumice koje će sjediti u frizerskom salonu, jesti domaćice i čitati gloriju: Ivana Roščić, Judita Franković, Areta Čurković, Lucija Barišić. Ako pronađemo adekvatan prostor lokala u Koprivnici za scene u frizerskom, pozivamo Koprivničance i stanare Entera da dođu sudjelovati kao statisti frizerskog, garantiramo zabavu i sendviče, ali ne i dobru frizuru.

Također je realiziran i kratkometražni film humanitarnog karaktera „Leptiru”, koji je inspiriran pjesmom grupe Les pod izdavačkom kućom Menart, koji će služiti i kao video spot. Govori o djeci leptirima, a film okreće prema majkama heroinama i njihovoj svakodnevici s teško bolesnim djetetom, kroz vizualnu metaforu. Tako imamo majku koja se ujutro budi i shvati da djeteta nema u njegovom krevetiću. Pretražuje nebo i zemlju, šume i polja da bi ga na kraju našla na dnu rijeke i oživjela. I tako svaki dan.

Ovo je produkt i suradnje stanara u Inkubatoru, naime, film smo snimili u suradnji s Beyond Pines, pa tako režiju potpisuje Karla a Dinko kameru.

I ono najslađe, i oko čega smo u Dobrom filmu posebno uzbuđeni, „Ogledalo za slavuja” je naš prvi dugometražni projekt, cjelovečernji film o profesionalnoj narikači. Inspiracija za taj film je doslovno trauma iz djetinjstva, naime, kad je moj djed umro, moja baka i prabaka su počele naricati, i to je bio jedan od najjezivijih trenutaka mog djetinjstva. Kasnije sam saznala da su postojale i žene plaćene za prodaju suza. Nema bolje teme za vrlo komičnu mračnu folklor priču koju će publika obožavati. Scenarij nam je podržan i od strane Hrvatskog audiovizualnog centra, na što smo iznimno ponosni.

Enter Koprivnica: Što biste naveli kao prednosti boravka u Inkubatoru kreativnih industrija?

Dobar film:
Raditi na filmu je samotnjački posao ali i posao u ekipi, ovisno o fazi produkcije. Film ne poznaje granice radnog vremena niti privatnog prostora, to je prvotno strast koja stalno tjera naprijed, pa je Inkubator bio dobro rješenje gdje se kao kreatorica tih projekata mogu posvetiti isključivo tome, dok je van Inkubatora vrijeme za mene i privatni život. To prije nije bio slučaj, naime prije Inkubatora nije postojala ta jasna granica između poslovnog i privatnog, koliko god da je rad na filmu ljubav, mora se posložiti i uvesti red, inače konzumira sve aspekte života. Iako, puno stanara mi govori da previše radim, pa ne znam jesam li uspjela :)

Inkubator je i dobro je mjesto za okupljanje i druženje, i povezivanje s drugim pametnim ljudima iz ove zgrade, i ovom prilikom najavljujem da će Dobar film organizirati mini apero koktele u svrhu slavlja uspjeha filmova, festivala, zaključivanja velikog castinga i sl. Svaki korak u našem poslovanju je vrijedan slavlja, ali toliko smo u poslu i glava nam je zabita u monitor i stol, da uopće više ne uzimamo trenutak da sumiramo sve što smo napravili, jer tada učimo najbolje strategije za dalje.

Enter Koprivnica: Na kraju radnog dana, što Vas čini posebno zadovoljnom?

Dobar film:
Izlazak iz ureda kad je još sunce vani. Šala. Ali možda i nije. Tek ove godine sam shvatila (a možda je to zato jer sam uhodanija, ne mogu reći pošto sam subjektivna) kako nije bitno raditi puno, već pametno, te sam naučila kako najbolje koristiti resurse i osobnu produktivnost i kreativnost. Nije poanta ići protiv struje, odnosno ukoliko nas umor vuče dolje i osjećamo neproduktivnost ma koliko god ustrajali, možda je najbolje pustiti i odmoriti. Također, naučiti poštovati cikluse aktivnosti i mirovanja, kao i sezonske cikluse može biti naša super moć. Spavati više po zimi ako nas to tijelo traži (a traži), i biti u skladu s izlaskom sunca u ljeti, to su ciklusi prirode koji reflektiraju i cikluse našeg tijela i uma. Tek kad sam implementirala taj princip,  i usporila, produktivnija sam i kreativnija nego ikada, dok bi se prije dovodila do stanja kronične iscrpljenosti i poremećaja u adrenalinu od kojih bih se oporavljala mjesecima.

Na kraju radnog danam uvijek nađem nešto s čime s čime sam zadovoljna, ma koliko puno ili malo produktivan bio, jer je svaki dan važan i predstavlja mini korak u gradnji cjelokupne slike, što naravno vrijedi za svaku aktivnost.

Enter Koprivnica: Koji su Vaši planovi za budućnost?

Dobar film:
Oscari, možda prvi hrvatski film nominiran za Oscara. Opet se šalim. Ali možda i ne... ne radimo za priznanja, ali lijepo ih je dobiti, jer se radi o osvrtu iza sebe i slavlju onog što smo napravili. Analizira se postignuto, uspjesi i greške, te se to primjenjuje dalje u nove projekte. Iako većina festivala, priznanja i nagrada je samo dobar izgovor za tulumarenje s kolegama filmašima, vjerujte da nema ničeg boljeg nego mamurluk u hotelu nakon kojeg sjedaš na avion.

Misija je profilirati Dobar film koji će publika prepoznati kao kuću dobrog hrvatskog filma, te kuću koja daje svježinu hrvatskoj kinematografiji, sad bez lažne skromnosti. To je velika vizija, ali znamo da je realna, zahvaljujući najboljem timu filmskih stručnjaka koje imam uz sebe.