Razgovaramo s Karlom Kostanjevcom, donedavnim polaznikom programa stručnog osposobljavanja u Koprivničkom poduzetniku d.o.o. kojemu je nedavno odobrena stručna praksa u Europskoj komisiji u Bruxellesu

KcP: Dakle, da ne bude zabune u naslovu, važno je reći da dolaziš iz Hrašćice, varaždinskog prigradskog naselja. Dovoljno je čudno da iz Hraščice svaki dan putuješ na posao u Koprivnicu, ali desila ti se jedna još čudnija situaciju – naime, sad ćeš putovati u Bruxelles. Kako je došlo do toga?

KK: Nakon završetka magisterija na CEU-u (Central European University) dobio sam dosta dobru referencu za pronalazak posla. Moj prvi posao u Hrvatskoj bio je na Institutu za javne financije u sklopu istraživačkog projekta Open Society Fondation-a koji potiče znanstveno-istraživačke projekte mladih istraživača u društvenim znanostima. Nakon završetka tog projekta od 6 mjeseci želio sam steći neko iskustvo vezano za Europsku unije i EU fondove. Prvi najrelevantniji natječaj objavljen je u Koprivnici od strane Koprivničkog poduzetnika. Valjda je istina ono da prvo postaješ „pop u tuđem selu, a ne u svojem“. Putovanje vlakom u Koprivnicu mi je zapravo dobro iskustvo jer vlakom nikad nisam trebao redovito putovati nekamo, a niti put nije dugačak. Još i prije dolaska na posao u Koprivnicu (rujan 2015) ja sam već poslao prijave za praksu u različitim EU institucijama, a pozitivan odgovor stigao je baš pred kraj stručnog osposobljavnja u Koprivnici pa se sve nekako poklopilo. Siguran sam da je iskustvo na EU fondovima u Koprivničkom poduzetniku doprinijelo dobivanju prakse u EU Komisiji pošto sam dobio mjesto u DG Regional and Urban Policy (ministarstvo regija) za fondove i regije Hrvatske i Slovenije.

KcP: Koprivnica nije tvoje najdalje i jedino odredište. Iako prilično mlad, već si stekao zavidno radno i studentsko iskustvo. Naime, studirao si u Budimpešti, ali i radio u Bratislavi. Sljedeća postaja – Bruxelles. Koliko ti je ustvari to internacionalno iskustvo pomoglo u tvom razvoju i koliko ti je pomoglo da odrediš svoj poslovni put? imaš li već svoj „plan karijere“ ili su ta sva putovanja još uvijek način na koji se tražiš?

KK: Internacionalno iskustvo mi je pomoglo da shvatim kako se zanimam za ekonomska pitanja vezana za razvoj i rast standarda. A što se tiče plana karijere, nisam siguran. Primjerice, prije godinu i pol ne bih rekao da ću do sada imati iskustvo na dva instituta, poduzetničkom inkubatoru i u EU Komisiji. No, ne bih se žalio da jednog dana radim u akademiji na pitanjima vezanim uz ekonomsko-politički razvoj ili u diplomaciji. Iako, svjestan sam da su nerijetko, za navedena radna mjesta, politički kriteriji važniji od onih zaista važnih.

KcP: Prije svog odlaska na Central Europe sveučilište u Budimpešti gdje si proveo dva semestra, studirao si na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Reci nam koje su prednosti budimpeštanskog sveučilišta – sigurni smo da ih ima mnogo. I, usprkos stalnim usporedbama hrvatskih i inozemnim sveučilišta, ima li Central Europe sveučilište možda štogod naučiti i od našeg zagrebačkog sveučilišta?

KK: CEU, iako je smješten u Budimpešti, je zapravo američko sveučilište koje spada pod rektorat savezne države New York i ima nekoliko prednosti. Nije naglasak na učenju napamet nego na razumijevanju (osim ispita iz statistike, nema pitanja gdje treba nabrojati 8 podjela i 4 pod-podjele za svaku od tih 8 podjela; niti treba znati od riječi do riječi definicije). Iako treba reći da na CEU dolaze studenti s već vrlo dobrom podlogom, pa CEU valjda očekuje da većina već zna i više od osnova. Nadalje, grupe su manje, a profesori su bolje povezani sa studentima te uključuju dobre studente u svoje projekte (pisanje članaka koji se objavljuju i cijenjenim publikacijama, sudjelovanje u konferencijama i sl.). Studenti koji dolaze iz više od 70 država svijeta u gradu poznatom po noćnom životu i prekrasnoj arhitekturi. Zagrebačko sveučilište daje priliku svim studentima koji dovoljno ulože da se upišu na bilo koje drugo svjetsko sveučilište pa smatram da je to jedna velika pohvala. Ipak je vidljiva razlika naših europskih i američkih sveučilišta u odnosu na afrička i većinu azijskih. Kad se uzme u obzir da je zagrebačko sveučilište u principu besplatno ili vrlo jeftino u usporedbi s nekim drugim sveučilištima to također nije mala stvar (npr. godina na CEU košta 11 000-12 000 eura, iako je većini koju upadnu na program sve plaćeno te se prima stipendija od oko 200 eura).

KcP: Imaš rijetku sreću da si nakon završenog programa stručnog osposobljavanja uspio u kratkom roku naći drugu stručnu praksu i to u inozemstvu, što je san mnogih mladih ljudi. Zanimljivo je da ćeš u Europskoj komisiji raditi u odjelu za hrvatsko-slovenske fondove. Kako će ti znanja iz Koprivničkog poduzetnika pomoći u radu u Europskoj komisiji?

KK: Pa sreća nema velike veze s tim i zbog toga mnogi ne uspiju naći praksu ili posao koji žele – jer misle da to ovisi o sreći. Najbolje je tim stvarima pristupiti kao da sve ovisi o tebi (iako ni to nije potpuno istina) i onda dati sve od sebe pa vidjeti što se može, a što ne. Znanje iz Koprivničkog poduzetnika će biti ključno za rad u EU Komisiji i to zbog toga jer je to moje prvo praktično i jedino za sad iskustvo s EU fondovima (prije sam imao samo neke kolegije o EU).

KcP: Reci nam, postoji li strah od rada u inozemstvu ili je to već nestalo nakon toliko iskustva?

KK: Odlazak iz mjesta u kojem ste odrasli nikad nije lagan jer obuhvaća privikavanje na novu sredinu, nove ljude, pronalazak stana, nove običaje i odvajanje od onoga na što ste naviknuti. No za svakog je bolje otići u inozemstvo barem na par mjeseci ili par godina jer onda kad se vratiš počinješ uviđati vrijednosti i mane svoje sredine – što je uvijek dobro. Uz to, odlaskom u inozemstvo uvijek bolje upoznaš sebe i da „ide čovek van z sela, ali ne ide (u potpunosti) selo van z čoveka“.

KcP: Za sam kraj, jedno vječno pitanje – ostati ili otići?

KK: Otići u jednom trenutku, ali ne zauvijek, i onda se vratiti vodeći se onom Johna Kennedija: “ask not what your country can do for you, ask what you can do for your country.”